UN TEMPO
25.02.2007., nedjelja
VREMEPLOV 25.02.
|
1842. Njemački pisac Karl May, rođen 25. veljače 1842., stekao je veliku popularnost svojim pustolovnim romanima o zgodama indijanskoga poglavice Winnetoua i njegova bijelog prijatelja Olda Shatterhanda. May je zgode na Divljem zapadu opisao s dubokom privrženošću crvenokošcima, a SAD je posjetio tek kad je postao jedan od najčitanijih svjetskih pisaca. /jutarnji/ Možda je Goethe najpoznatiji njemački pisac na svijetu, ali je najčitaniji – s prodanih 100 milijuna primjeraka svojih knjiga – Karl May. ... osporavan kao književnik, may nikad nije ušao u povijest književnosti iako je njegova popularnost nadmašila mnoga velika književna imena; njegova se djela čitaju i danas jednako kao i kad su stvarana; jedan je od najprevođenijih njemačkih autora; iskreni lažljivac s bujnom maštom koji je na neviđeno do u detalje opisivao krajeve i likove koje nikad nije vidio; bez namjere je svojim čitateljima, posebno mlađoj publici približio američki divlji zapad i postao prvim bijelim borcem za prava američkih indijanaca i općenito borac protiv rasizma i netolerancije; s kriminalnom prošlošću i bez dovoljnog školskog obrazovanja (završio je samo tvornički školski tečaj, jer je bio izbačen iz škole za učitelje), ostao je književno nezreo, ali pitkost teksta i akcija u njegovim pričama privukla je pažnju filmskih redatelja, koji su najpoznatije među njima i ekranizirali; prvi put je otputovao na poprišta zbivanja svojih priča 1900. ili 12 godina prije smrti i to u egipat, palestinu i šri lanku; po povraku je otputovao u ameriku, ali američki jugozapad nije posjetio; na kritike suvremenika se nije osvrtao, proizveo je sebe u doktora znanosti (oduzet mu je taj naslov) i neskromno je svoje maštanje uspoređivao s danteom i njegovim opisom pakla, raja i čistilišta; bez alata i zanata, umro je 1912. kao vrlo bogat čovjek; njegovo je djelo i danas predmetom simpozija i rasprava kao fenomen karla maya. Karl May, za malobrojne neupućene, najbolje je prodavani njemački pisac svih vremena, znatno ispred Goethea, Hermanna Hessea ili Thomasa Manna. Njegovi detaljni opisi kauboja i Indijanaca, prerija i kanjona, oblikovali ono što su naraštaji, ne samo Nijemaca, smatrali SAD-om. Zbog njega su mnogi još mnogi još uvijek ludi za Zapadom, a neki nikad nisu izgubili ljubav prema Winnetouu, hrabrom apaškom poglavici, Old Shaterhandu i Old Surehandu, graničarima njemačkog podrijetla, izmišljenim herojima njegovih romana. Sada, mnogo godina nakon njegove smrti, 1912., kult Karla Maya napokon zahvaća SAD. Sveučilište Texas Tech u Lubbocku nedavno je organiziralo simpozij o piscu i planira uspostaviti arhiv Karla Maya. May nikad nije vidio američki jugozapad, iako je boravio u SAD četri mjeseca. Kao osuđeni kradljivac i varalica, znatan dio stvaralaštva napisao je u zatvoru. Priče su mu prodane u nakladama od više stotina milijuna primjeraka, ljubiteljima, među kojima su bili i Adolf Hitler, Albert Einstein i Helmut Kohl. Mayova djela nude prilično točan opis plemena i područja američkog jugozapada. Međutim, May jer "napisao i dosta toga pogrešnog o američkim Indijancima, ali drago mi je zbog onoga što i danas čini za turizam", izjavio je Ben Sherman, predsjednik zapadnoameričke indijanske trgovinske komore. U Lubbocku je, primjerice, osnovana tvrtka Winnetours, malo neprofitno putničko poduzeće, koje organizira putovanja za ljubitelje Karla Maya. May je autor 80 knjiga, od kojih trećina opisuje američki Zapad. Rođen je 1842. godine kao jedno od 14-oro djece siromašnog tkalca. Do četvrte godine bio je gotovo slijep. Četri je puta zatvaran - jednom zbog krađe sata, lule i cigaretšpica, drugi put zato što je jahao na ukradenu konju po rodnoj Saskoj poput odmetničkog kauboja. U zatvorskoj knjižnici May je pronašao magazine s napisima o indijanskim sukobima, građanskom ratu i o zlatnoj groznici u Kaliforniji. Uskoro je počeo pisati vlastite knjige, a kada je krenula njihova prodaja počeo je 'prodavati' priče o svom životu. Nazvao se doktorom Old Shatterhandom tvrdeći da su njegova djela plod dugih laboratorijskih proučavanja i njegovih gotovo 30-godišnjih putovanja. U stvarnosti May je na prvo putovanje u inozemstvo krenuo tek 1900., i to u Egipat. Tek poslije je išao u SAD, ali samo do New Yorka. link vikipedija http://209.85.135.104/search?q=cache:ZOuof21IRq4J:bs.wikipedia.org/wiki/Karl_May+pisac+karl+may&hl=en&ct=clnk&cd=1 http://209.85.135.104/search?q=cache:ngM1MA92kZ4J:www.merlin-world.com/karl_may.htm+pisac+karl+may&hl=en&ct=clnk&cd=6 http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/c/c4/KarlMay.jpeg 1906. 25. veljače - Na današnji dan 1906. u Honnefu na Rajni rođen je skladatelj i dirigent Boris Papandopulo. Kompoziciju je studirao u Zagrebu, a dirigiranje u Beču. Bio je zborovođa "Kola" u Zagrebu i "Zvonimira" u Splitu te ravnatelj Opere HNK i dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskog krugovala, ravnatelj Opere u Rijeci te dirigent Opere u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Autor je jednog od najvećih opusa (oko 440 djela) u hrvatskoj glazbi. /vijesti hrt/ hrvatski skladatelj i dirigent; sin operne pjevačice maje strozzi-pečić i oca grčkog plemenitaša konstantina papandopula. djela: opere: "Sunčanica" ; "Amfitrion" ;"Rona" baleti: "Zlato" ;"Teuta" ; "Kraljevo" ;"Hommage a Bach" ;"Istarske freske" ; "Marulova pisan"; "Muka gospodina našega Isukrsta" ; "Hrvatska misa" ; "Podnevna simfonija" ostala djela: Osam studija ;Osorski requiem pere: http://vijesti.hrt.hr/ShowArticles.aspx?ArticleId=22566 http://vijesti.hrt.hr/vijesti//images/Boris_Papandopulo.jpg 1841. Pierre-Auguste Renoir (Limoges, 25. veljače 1841. - Cagnes, 17. prosinca 1919.), francuski slikar vidjeti već napisano o renoiru, 17. prosinca francuski slikar impresionist, piere auguste renoir, umro je 17. prosinca 1919. u cagnesu. poznat je po svojim ružičastim, oker i plavim tonovima; slikar pejzažist i slikar pariza; slikar žena; slikar glava dječaka. ostavio je bogati opus; slikao je do duboko u starost iako se posljednjih godina bavio i modelarstvom. kad zbog poodmakle artroze više nije mogao držati u ruci kist, privezao bi ga za dlan i crtao, crtao. 1801. dubrovački svećenik isusovac, diplomat, epičar i govornik benedikt stay (stojković) ili benedictus stay ili aretas epidaurensis, umro u rimu 25. veljače 1801. (rođen u dubrovniku 26.10.1714). što reći o osobi koja je od rima do londona slovila kao lukrecije 18. stoljeća (tit lukrecije, rimski pjesnik i filozof 99-55 p.n.e), osim ukratko onoga što o njemu piše dr. ivica martinović: rođen kao prvijenac u obitelji petra frana staya i ane vlajki; školovan na collegium ragusinum, isusovačkom učilištu za svećenički poziv u dubrovniku; nakon dolaska u rim postaje privatnim učiteljem na dvoru caserta-gaetani, a uz preporuku r. boškovića dodijeljen mu je arhiprezbiterijat crkve sv. jeronima te profesorom retorike u rimskom arhigimnaziju, sapienza; u svojstvu tajnika opsluživao je tri pape i obnašao najviše crkvene dužnosti često u prilikama da održava svečane govore kao vrsni retoričar; pisao je o alessandru farneseu; descartesu, newtonu i boškoviću, dokazujući uz književno i poznavanje prirodoslovnih, fizičkih i filozofskih tema; sve je svoje radove pisao epskim stilom (heksametrom); rukopisi se čuvaju u nsk; tijekom svoje blistave karijere zadužio je dubrovnik vjernom službom kao diplomat u službi domovini (između ostalog njegovom zaslugom je nastavljeno dubrovačko učilište i nakon ukinuća isusovačkog reda); epizoda o dubrovačkom potresu 1667. (dubrovačka velika trešnja), koju je majstorski oblikovao tiskana je u završnici četvrte knjige epa 'philosophiae ... libri sex', a potom uvrštena u pjesnički zbornik akademije 'degli arcadi', a u 19. stoljeću prepjevana je na talijanski, njemački i hrvatski jezik. |
- 23:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 24.02.
|
1990. jure kaštelan Čarobna frula Javi se u meni riječ I brizne kao voda živa. O uzak mi je ovaj svijet Za oganj što ga čelo skriva. Ne znam mu izvor. Neznan zvuk Zvijezdano u meni zvoni. O uzak li je neba luk za krilo što ga nemir goni. o kaštelanu napisano uz datum 18. prosinca --- Jure Kaštelan (Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990.), hrvatski pjesnik Do 1980. godine voditelj je Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vrijeme i lektor na Sorboni. U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije koji zatim proširuje europskim vidicima (Lorca). Spoj moderniteta i narodne umjetnosti nalazimo u poemi "Tifusari". Jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog pjesničkog izraza. Objavljivao je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je nazočna mitska koncepcija. Prevodio je s ruskog i talijanskog. http://www.index.hr/forum/default.aspx?q=t&idf=17&idt=109143&p=19 http://www.almissa.com/jurekastelan.htm |
- 23:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 23.02.
|
1898. emil zola, francuski književnik uhapšen je na današnji dan 23. veljače 1898. zola je otvorenim pismom predsjedniku francuske pod nazivom 'optužujem' iskazao gražanje prema francuskoj vladi i antisemitizmu u slučaju montiranog procesa protiv kapetana (židova s francuskim državljanstvom), alfreda dreyfusa. dreyfusu je 1894. suđeno za izdaju. suđenje je podijelilo francusku javnost. osuđen je na doživotnu robiju na temelju lažnih dokaza. oslobođen je optužbi tek 1906. 1443. ugarsko-hrvatski kralj matija korvin, rođen je 23. veljače 1443. potjecao je iz ugarske obitelji hunyadija. korvin, corvinus ili neka od inačica ovisno o jezicima je nadimak koji je zadržao uz ime sa značenjem gavran (lat. corvus) kojega jenosio u svom grbu. bio je apsolutistički monarh koji je svoju vlast učvrstio oslanjajući se na gradove i sitno plemstvo. u zasluge mu se ubraja oslobađanje banovina jajačke i srebreničke, nakon pada bosne pod turke 1463., što je turke sprječavalo u prodoru prema hrvatskim krajevima. korvin je bio mecena umjetnika koje je okupljao na svom dvoru. njegov gost je bio i hrvatski humanist, latinski pjesnik, diplomat, biskup pečuha ivan česmički poznatiji kao janus pannonius. |
- 23:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 22.02.
|
1607 "Četiri stoljeća obrazovanja nacije Od početka sedamnaestog stoljeća kroz zla i dobra vremena pisano blago Hrvata do danas se čuvalo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Nacionalna i sveučilišna biblioteka u četvrtak slavi svoj 400. rođendan. Za taj datum uzima se dan 22. veljače, kada je tiskana prva hrvatska knjiga ''Misal po zakonu Rimskog dvora'', knjiga je tiskana na glagoljici 1483. godine. Preteču Nacionalne i sveučilišne knjižnice osnovali su 1607. g. isusovci kada su došli na zagrebački Gradec. Iz nje se danas razvila Nacionalna i sveučilišna biblioteka. Do 1645. knjižnica ima svoju posebnu dvoranu, knjižničara i pravila čuvanja i posuđivanja knjiga. Dolaskom humanizma i renesanse po prvi puta se može vidjeti da su i svjetovne vlasti prepoznale značaj knjižnica te ih počele novčano pomagati. Dubrovački senat, na primjer, 1501. i 1511. godine poklanja isusovcima novce potrebne za dovršenje knjižnične dvorane. Otkriće tiskarstva tako je raširilo upotrebu knjiga pa je tako i knjižničarstvo postalo potrebno u dijelovima gdje je do tada pismenost bila mala, a to je i vrijeme procvata hrvatske književnosti. Dolaskom isusovaca, otvaranjem škola i gimnazija ostvaren je bitan čimbenik koji je od velikog utjecaja na razvoj hrvatskog knjižničarstva. Nakon seljenja iz prostora u prostor 1883. godine knjižnica seli u prostorije Sveučilišta, no samo privremeno. Sabor 1907. godine donosi odluku o gradnji nove zgrade. Kako to već biva s političkim odlukama gradnja je započela tek 1911. godine, a knjižnica se s više od 120.000 svezaka seli u zgradu na Marulićevu trgu. Današnja zgrada knjižnice otvorena je 28. svibnja 1995. godine nakon desetak godina priprema i gradnje. Povodom obilježavanja godine obljetnice osnutka pripremljeni su i popratni događaji koji će kroz cijelu godinu obilježavati 400. obljetnicu rođenja ove vrijedne institucije". ovaj tekst je napisao Branimir Antičević http://209.85.135.104/search?q=cache:UzCyAe5Zw6kJ:www.javno.com/goto.php%3Fid%3D10142+obljetnica+nacionalne+i+sveu%C4%8Dili%C5%A1ne+knji%C5%BEnice&hl=en&ct=clnk&cd=9 komentar na tekst: četiristo godina nacionalne i sveučilišne knjižnice ovo mi nije nikakvo iznenađenje, jer nsk već godinama slavi svoj osnutak stoljećima unatrag, ali nisam prije pisala vremeplov.sad ga pišem. zato i želim napisati svoje mišljenje o datumu, a posebno o godini osnutka ove respektabilne hrvatske institucije. skloni smo kritizirati mitomane u drugim državama, a pritom ne primjećujemo svoje vlastite mitove ili imamo samo želju da se je to nešto dogodilo onda kad bi mi željeli da se je dogodilo, pa glatko mijenjamo vrijeme nekih događanja. ovo o čemu pišem je samo jedan primjer te mitomanije. uzimati godinu tiskanja najstarije glagoljične tiskane knjige - inkunabule (ili prvotiska) 'misal po zakonu rimskog dvora', 22. veljače 1483. za datum proslave nsk, još i mogu progutati, jer uvijek s nekim datumom počinje svaki spomendan. osim toga nepoznato mjesto tiska ove inkunabule i činjenica da je hrvatska domovina glagoljice te oblik slova koji se ni na jednoj od pet očuvanih knjiga na glagoljici ne pojavljuje, daje za pravo zaključiti da je ta najstarija knjiga i tiskana na tlu hrvatske. ali godina osnivanja nacionalne i sveučilišne knjižnice je više nego megalomanska i posve je netočna. vezuje se uz isusovački red i njihove kolegije, odnosno knjižnice kao instrumentarij ili infrastrukturu isusovačkih škola, kasnije kolegija i učilišta. to je i pretenciozno i lažno predstavljanje. zagreb jest glavni grad države hrvatske; grad s najstarijim hrvatskim sveučilištem i posve je opravdano da ima i najveću knjižnicu. mora li ona biti zato i najstarija, posebno ako nije, a da bi bila respektabilna izgledom, brojem primjeraka, vrstom građe, brojem zaposlenih, stručnim i znanstvenim kadrom? ne, ne mora. uzimati kao godinu svog nastanka spomenutu 1607., što je ustvari spomen na knjižnicu isusovačkog kolegija u zagrebu je nevjerojatna izmišljotina. naime, papa klement XIV. raspustio je isusovački red 1773. godine. carica marija terezija je u sklopu svojih reformi obrazovanja, 1776. dekretom osnovala kraljevsku akademiju znanosti kao najvišu školsku ustanovu, a ona je obuhvaćala filozofski, teološki i pravni fakultet. ukoliko zbirka knjiga isusovačkog kolegija nije napustila tadašnju hrvatsku (kao što je bio slučaj s većim dijelom knjižne građe istoimene knjižnice u dubrovniku), onda su joj slijednice bile knjižnica(e) kraljevske akademije. to potvrđuje i autor teksta koji sam prenijela uz ovu obljetnicu - 1883. godinu.*) izgradnja posebne zgrade nacionalne knjižnice, sukladno odluci hrvatskog sabora, odobrava se odlukom iz 1907., odnosno realizacijom 1911., odnosno, 29. rujna 1913., kad je izgrađena i otvorena na marulićevom trgu jednako vrijedna kao arhitektonsko djelo uz blago od 120 tisuća jedinica koje je skrivala u svojim njedrima ili hramu hrvatske kulture. e sad stvarni podatak: nacionalna knjižnica u zagrebu kao glavna knjižnica zemlje osnovana je između 1850-1859 (a najvjerojatnije 1853.) u vrijeme bachovog apsolutizma i to zakonskom odredbom. u tom svojstvu ili s naslovom 'Bibliotheca nationalis' dobiva stalnu donaciju i svojevrsni 'obvezni primjerak' tiskane građe au monarhije. od 1875. pridodana joj je i imovina muzejske knjižnice, utemeljene u doba ilirskog pokreta te od 1914. joj je priključna i 'Metropolitana', bogata zbirka knjiga i dokumenata 'kaptolske prvostolne crkve' samo na korištenje ne i u posjed.**) to je zapravo stvarni datum osnutka današnje nacionalne i sveučilišne knjižnice, najveće knjižnice hrvatske. a sad da se vratim na pisanje novinarskog pera čiji sam tekst prenijela. branimir antičević je eklatantan primjer kako neupućeni 'novinari' mogu iskrivljene podatke plasirati javnosti kao istinu. imenovani je napabirčio par podataka, izmiksao ih i riješio svoju zadaću. to što je pobrkao kruške i jabuke i prodao ih pod voće, nikom ništa. dakle, ovako piše ovo spomenuto novinarsko pero: dubrovački senat, na primjer, 1501. i 1511. godine poklanja isusovcima novce potrebne za dovršenje knjižnične dvorane. kad nam je poznato da su prvi isusovci došli u zagreb tek 1606/7. i tih godina osnovali gimnaziju (učilišta i širenje znanosti i kulture su utkani u konstitucije isusovačkog reda), a u dubrovniku osnivaju kolegij tek 1662., citirana rečenica postaje vidljivi odraz neznanja, nezainteresiranosti i površnosti pisca teksta branimira antičevića. o njegovoj novinarskoj savjesti ne treba trošiti riječi. od napisanog teksta, točna je jedino godina koje imenovani navodi i to: - 1501.: senat dubrovačke republike osigurava novac za izgradnju posebne prostorije u dominikanskom samostanu koja će biti "ures rečenom samostanu i na utjehu kako svim našim građanima tako i strancima koji se zadržavaju u našem gradu", piše u odluci senata. to dalje znači da je te 1501. počela ili bila u tijeku izgradnja javne knjižnice dubrovačke republike u krilu dominikanskog samostana ili 160 godina prije dolaska isusovaca u dubrovnik, ništa manje; - odakle je izvukao 1511. nepoznato mi je, jer slijedeća najranija godina u povijesti knjižnica u dubrovniku je 1513., a vezana je uz trebinjskog biskupa kružića koji je svoju knjižnicu od 300 knjiga te godine ostavio dominikanskoj i franjevačkoj knjižnici, ali na korištenje svim učenim dubrovčanima; - 1527. i nikola barneo ostavlja svoju privatnu knjižnicu dubrovniku i mladeži dubrovačkoj, odnosno javnosti, riječima oporuke:" "na čast domovini, korist mladeži dubrovačkoj i na utjehu starijima". --- uz proslavu 400. obljetnicu osnivanja javne knjižnice u zagrebu kao preteče NSK, što je netočno, a analogijom s takvim podatkom tvrdim: da je javna knjižnica u okrilju katoličkih redova u dubrovniku starija od nsk za ciglih 105 godina. /točnost podataka provjeriti u knjizi: aleksandar stipčević: povijest knjige, zg, MH, 1985., str. 252-253/. *) navodno je knjižnica do 1773. bila smještena na katarininom trgu u zgradi današnje gornjogradske gimnazije, a od 1883. u zgradi današnjeg rektorata. **) metropolitana je zadržala staru lokaciju na marulićevu trgu dok joj se ne osigura prostor u okrilju kaptola, gdje je i nastala. - kraj - 1732. 1. predsjednik sjedinjenih američkih država (1789.-1797.) godine. george washington rođen u virginiji, 22. veljače 1732. po struci geometar, posjednik plantaža, vrhovni zapovjednik kontinentalne vojske i otac nacije s a d. 1913. hrvatski književnik i dramski pisac ranko marinković , rođen je na visu, 22. veljače 1913. o njemu sam pisala o obljetnice smrti. vidi pod 28. siječanj. 22. veljače - Ranko Marinković, viški Voltaire, rodio se 22. veljače 1913. u Visu. Pučku školu završio je u rodnome mjestu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje je završio i Filozofski fakultet. U okupiranom Splitu uhićen je te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon pada Italije 1943. odlazi u Bari, zatim u sinajski zbjeg El Shatt. Nakon rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH-a i Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. direktor je Drame zagrebačkoga HNK. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, na kojoj radi do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU-a od 1983. i član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba. Hrvatski književnik Ranko Marinković bio je poznati prozni i dramski pisac, odavno uvršten u obveznu školsku lektiru. Kad je njegov roman "Kiklop" prenesen na filmske i TV ekrane, njegova su djela postala tražena i čitana kao nikad prije. Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane. Surađivao je u Krležinu Pečatu i manje poznatim časopisima, a u ožujku 1939. u Hrvatskome narodnom kazalištu izvedena mu je prva drama "Albatros". Poslije Drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati brojne novele. Neke od njih poslije će se naći u znamenitoj zbirci "Ruke". Pojava svakoga novog Marinkovićeva djela bila je veliki književni, kulturni, pa i društveni, događaj, iako je stvarao u sjeni službeno favoriziranih autoriteta. Praizvedba drame mirakla "Glorija" 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija, jer se izdignula iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. U romanu "Kiklop", koji se pojavio deset godina poslije, Marinković ocrtava Zagreb uoči Drugoga svjetskog rata, služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom. Na tragu takva pripovjednog oblikovanja nastao je i antiroman "Zajednička kupka". Svoj je opus zaokružio 1993. godine djelom simbolična naslova "Never more" (Nikad više). Kao da se u miru sljedećih sedam godina, danju skrbeći o obitelji, a navečer igrajući šah, Ranko Marinković želio pripremiti za odlazak na Vis, otok svojega rođenja. Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo Ivan Goran Kovačić nagrađeni su mu romani "Kiklop" i "Never more". Marinkovićeva su djela prevedena na mnoge jezike. http://vijesti.hrt.hr/vijesti/ShowArticles.aspx?ArticleId=22438 1987. američki slikar, dizajner i filmski stvaratelj andy warhol, umro je na današnji dan 22. veljače 1987. Američki slikar, fotograf, filmski autor i otac pop arta. Andy Warhol ili pravim imenom Andrew Warhola rođen je 6. kolovoza 1927. godine u Pittsburghu. Warholovi roditelji bili su češki emigranti. Otac Andrej i majka Julija Zavacky vjenčali su se 1909. godine u mjestu Mikovi, a oko godine 1913. otac je otputovao u Sjedinjene Države. Julija mu se pridružila tek 1921. godine, a zatim su uslijedila djeca: Paul 1922., John 1925. i Andrew 1928. godine. Svo to vrijeme obitelj živi skromno. Otac radi teške fizičke poslove u čeličani, a majka radi cvijeće od papira, šara uskršnja jaja i uopće, bavi se ručnim radom, čime dopunjuje kućni budžet. ostatak pročitati na ovom pf i na ovoj adresi što je preneseno s adrese |
- 23:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 21.02.
|
1513. jednim od najvećih i najznačajnijih papa u povijesti katoličke crkve smatra se papa julije II., pravim imenom giuliano della rovere, koji je umro na današnji dan 21. veljače 1513., nakon deset godina papinstva (1503-1513). snatrali su ga (i nazivali) 'papom ratnikom' ili 'užasnim papom', ali on je za svoje vrijeme i prilike učinio velike stvari za katoličku crkvu i današnju vatikansku državu. njegovo djelo sveta liga za borbu protiv turaka; uvođenje švicarske straže; V. lateranski koncil na kojem je donesena odredba o sprječavanju i kažnjavanju simonije* te izgon biskupa koji su podržavali šizmu unutar kc; proširio papinski teritorij i istisnuo strane vladare iz italije. ipak ga kulturna povijest pamti po drugim djelima, tj. kao mecenu i zaštitnika umjetnika. pod njegovim okriljem stvarali su svoja najpoznatija djela renesansni umjetnici rafaelo, michelangelo i bramonte u vrijeme kad je julije II. otpočeo gradnju bazilike sv. petra u rimu. *) simonija svetotržje ili svetoprodaja. dolazi od latinske riječi simonia, a nastala je po simonu čarobnjaku i njegovom nastojanju da kupi sebi apostolat. simonija je bila raširena u kc kao prodaja oprosta grijeha ili prodaja crkvenih pozicija. 1677. 21. veljače 1677. umro je nizozemski filozof židovskog podrijetla baruch de spinoza, najveći židov ili najveći ateist. benedikt je ime koje je sam izabrao kao sinonim imenu baruch kako ga nazvaše sinagoški svećenici (znan je i kao bento de spinoza ili sento d'sspińoza), od kojih se odmetnuo i bio ekskomuniciran kao heretik. kod jednoga bivšeg isusovca uzimao je privatnu poduku iz latinskoga, klasične književnosti, skolastičke i kartezijanske filozofije; živio je od brušenja leća. kreće se u društvu onodobnih mislilaca dekarta, gotfrida, lejbnica (descartes, gottfried, leibniz) postaje zapaženim racionalistom filozofije. stručno djelo mu je 'etika'. njegova je teorija i tvdrdnja: "da je Bog mehanizam prirode i svemira i da je Biblija metaforičko i alegorijsko djelo kojem je zadatak da uči o prirodi Boga. Za Spinozu postoji samo jedna supstanca: Bog ili priroda; ona je uzrok same sebe (causa sui). Smatrao je da su pojedinačne, vidljive stvari, modusi supstance". link |
- 23:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 20.02.
|
1962. Poslije uspješnih sovjetskih letova u orbiti, SAD je vratio samopouzdanje: 20. veljače 1962. astronaut John Glenn tri je puta obletio Zemlju, a zatim se uspješno spustio u Atlantik. U borbi za izgubljeni prestiž predsjednik John Kennedy najavio je pravu znanstvenu fantaziju, posjet Mjesecu do kraja desetljeća, što je Neil Armstrong ostvario 1969. prvim koracima po tlu Zemljina satelita. /jutarnji/ |
- 23:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 19.02.
|
1473. nikola kopernik poljski astronom mikołaj (nikola) kopernik rodio se u toruńu, 19. veljače 1473. (...) "Taj veliki poljski astronom i znanstvenik smjestit će nebeska tijela na njihova stvarna mjesta. Naime, do tada se vjerovalo da je Zemlja središte svemira, a sve planete, zvijezde i Sunce okreću se oko nje. Poslije te Ptolomejeve teorije, koju je podupirala i Crkva, pojavit će se glasovito revolucionarno djelo De revolutionibus orbium coelestium Nikole Kopernika, koje će teoretski protumačiti gibanja nebeskih tijela i jednom zauvijek srušiti naivni geocentrični sustav". heliocentrični sustav i teorija po kojemu se zemlja okreće oko svoje osi i kruži oko sunca ( sadržaj i sukus kopernikove teorije), crkva će držati dugo na indeksu zabranjenih knjiga. tek dvijestotine godina poslije kopernikove smrti, priznala je njegovu teoriju proglasivši je neoborivom. link link --- http://hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_Kopernik http://vijesti.hrt.hr/vijesti/ShowArticles.aspx?ArticleId=22275 vijesti.hrt.hr/vijesti//images/koper.jpg 1826. hrvatski povjesničar i prvi rektor zagrebačkog sveučilišta matija mesić, rodio se je 19. veljače 1826. njegovo sam ime uz osnivanje zagrebačkog sveučilišta već spomenula na 1. stranici ove teme, pa ovdje prilažem širu biografiju iz drugog izvora: U Zagrebu je 6. prosinca 1878., u kući barunice Kušlan na Markovu trgu gdje je stanovao, umro hrvatski povjesničar i prvi rektor zagrebačkog Sveučilišta Matija Mesić. Korijene vuče iz Like, no rođeni je Slavonac, iz Broda na Savi, kamo se iz Like doselio njegov otac, opančar. Matija se rodio 19. veljače 1826. godine. Kanonik zagrebački Stjepan Ilijašević bio mu je ujak, pa je Matiju, koji je prve škole učio u Brodu i Požegi, primio u svoju kanoničku kuriju i slao u školu. Stupio je u sjemenište, a biskup Haulik šalje ga kao nadarenog učenika u bečki Pazmaneum i Prag. Nakon što je završio studije teologije, povijesti i zemljopisa u Beču i Pragu, Mesić se je vratio u Zagreb u doba buđenja nacionalne svijesti pod utjecajem ilirskog pokreta i Gajevih novina Danice ilirske. Tada se pokazala potreba da se u nastavi, umjesto njemačkog, uvede materinji jezik. Mesić je imenovan profesorom povijesti i ravnateljem tadašnje Pravoslovne akademije, gdje se i sam zauzimao za to da materinji jezik bude i nastavni jezik. U tom je smislu pisao znanstvene radove, prevodio neke od prvih školskih priručnika na hrvatskome jeziku te redigirao povijesnu dokumentacijsku građu. Napravio je kritičko izdanje Poljičkog statuta i Acte croatice Ivana Kukuljevića, sredio Krčelićevu korespondenciju i spise Stanka Vraza. Nakon sloma apsolutizma i vraćanja Ustava godine 1860. hrvatski je Sabor pristupio osnivanju Svečilišta. Uz glavnog pobornika Josipa Jurja Strossmayera i Matija Mesić je mnogo pridonio tom osnivanju. Izabran je za prvog rektora Sveučilišta, koje je svečano otvoreno potkraj listopada 1874. govorom bana Ivana Mažuranića. Uz pedagoški rad Matija Mesić se i dalje bavio znanstvenim proučavanjem hrvatske povijesti. Prvi je obradio cijela poglavlja i epohe, sistematizirajući tako golemu građu. Njegov je doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti neprocjenjiv, jer se upravo Mesićevom zaslugom sačuvalo mnoštvo dokumenata iz naše starije povijesti. Za Akademijin Rad napisao je niz rasprava: O banovanju Petra Berislavića, O plemenu Berislavića, U slavu tisućgodišnjice krunidbe kralja Dmitra Zvonimira... No, njegovim se glavnim djelom smatra Život Nikole Zrinskog, nastao 1866., dotad najopsežniji i najkritičnije obrađen životopis u hrvatskoj povijesnoj literaturi. Mesićev život i rad opisao je i ocijenio njegov najbolji učenik Tadija Smičiklas, koji ga je i naslijedio na Sveučilištu kao profesor hrvatske povijesti. http://www.index.hr/forum/default.aspx?q=t&idf=17&idt=109143&p=1 http://vijesti.hrt.hr/vijesti//images/mes.jpg http://vijesti.hrt.hr/vijesti/ShowArticles.aspx?ArticleId=22276 |
- 23:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 18.02.
|
1358. citat /jutarnji/: - Moćni hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. nametnuo je Veneciji mir, potpisan 18. veljače 1358. u Zadru, kojim je cijela istočna obala Jadrana potpala pod njegovu vlast. Time je Hrvatsko kraljevstvo ponovno ujedinjeno na prostoru od Mure i Drave do njegovih primorskih krajeva. Ulazak Ludovika u Zadar prikazuje škrinja sv. Šimuna, najljepši spomenik srednjovjekovnog zlatarstva u Hrvatskoj. te 1358. ludovik I. je zadarskim mirom zagospodario krajevima od kvarnera do drača, osim teritorija dubrovačke republike. naime, nakon 130 godina što povremene, što stalne mletačke dominacije nad dubrovnikom, odbačen je njezin suverenitet. posebnim ugovorom sklopljenim u višegradu (ugarska), dubrovnik je u sklopu dalmacije (kraljevstva dalmacije) samo prišao pod zaštitu hrvatsko-ugarske krune (godišnji danak slobode je uz neke druge obveze bio 500 dukata godišnje), gdje će ostati do 1526. obečanje krune je bila zaštita svih dubrovačkiih prava i imovine na kopnu i na moru uz pravo slobodne trgovine. 1745. talijanski fizičar, kojemu pripada zasluga jednog od osnivača elektrostatike bio je alesandro giuseppe antonio anastasio volta, koji se rodio 18. veljače 1745. u talijanskom gradiću como; tamo je završio i temeljno obrazovanje, dok je studij prava nastavio u isusovačkom kolegiju što je bilo u suprotnosti s njegovim osobnim željama - elektricitetom, za koje se konačno i opredijelio; profesura u pavii, a potom počasno članstvo u royal society club u londonu samo su etape njegovog profesionalnog uspona; voltu su zaokupljali eksperimenti: statični elektricitet i njegov elektrophor, izum iz 1775., te otkriće metana, plina u fazi preokupacije kemijom plinova, 1777.; istraživanje elektrostatike je 1800. dovelo do izuma preteče današnje baterije: voltin elektrostatički stup ili izvor električne struje. po njegovom imenu je (70 godina nakon smrti) nazvana električna jedinica za napon - volta. napoleon ga je uzdigao na titulu grofa, 1810. umro je u rodnom gradu 1827. tamo je danas muzej imenom templo voltiano s njegovim originalnim instrumentima. 1546. Martin Luther njemački teološki i vjerski reformator, začetnik protestantske reformacije, umro je 18. veljače 1546. o njemu sam pisala: OVDJE OVDJE 1564. Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni (Caprese Michelangelo, 6. ožujak 1475. - Rim, 18. veljače 1564.) je bio renesansni slikar, arhitekt i pjesnik /http://hr.wikipedia.org/wiki/Michelangelo_Buonarroti/ "najveći umjetnik svih vremena", ili "daleko najveći među velikima" - "masterpiece" (g. vasari: "život umjetnika), rođen u današnjoj pokrajini toskani, malom mjestu caprese, 6. travnja, 1475. godine. umro je u rimu, 18. veljače 1546. sam je za sebe govorio da je 'sin firence'. "genije božanskog nadahnuća", michelangelo, je za sebe govorio da je kipar iako je ostao najpoznatiji po slikarskim djelima. o njemu sam pisala opširno na drugoj temi: OVDJE i tekst s neta |
- 23:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 17.02.
- 23:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 16.02.
|
1827. U Zagrebu je 16. veljače 1827. umro biskup Maksimilijan Vrhovec, središnja ličnost pretpreporoditeljskoga doba. Vrhovec se zauzimao za ujedinjenje hrvatskih zemalja te štitio materinski jezik osnivanjem tiskare koja je izdavala brojne knjige na hrvatskom jeziku. Uredio je i park Maksimir koji i danas plijeni svojom ljepotom. /jutarnji/ o vrhovcu sam zapisala 23. studenog u povodu rođenja 1829. prva hrvatska glazbena škola osnovana je u zagrebu 16. veljače 1829. njezinim osnivačem smatra se gitaristički virtuoz ivan padovec. zajedno sa svojim učenicima i zaljubljenicima u glazbu najprije je 16. veljače 1824. osnovao glazbeno društvo koje je malo kasnije priredilo i prvi javni koncert. entuzijazam potaknut zagrebačkom glazenom tradicijom početka 19. stoljeća i očita potreba osnivanja regularne školske ustanove koja će formirati buduće glazbenike mnogih hrvatskih orkestara, zborova i društava koje njeguju folklora, rezultirat će glazbenom školom, prvom stalnom ustanovom za glazbenu naobrazbu u hrvatskoj. 1963. Na današnji dan,1963 godine umro je Mijo Mirković, književnik poznat svima pod pseudonimu Mate Balota. Pisao je na čakavštini poeziju u kojoj je obradjivao socijalnu tematiku uglavnom.Njegov opor i malo tvrdi stil nije ništa drugo, nego produkt njegova siromašnog djetinjstva u Istri "Nikad ti nisan zapiva pod tvojin balkunom cviće i facolić mi mlada nisi slala i znaka ,da znaš za me nisi mi dala Nikad se mi nećemo pokriti s jenin lancunom..." |
- 23:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 15.02.
|
1753. Prema legendi, u Zagrebu je 15. veljače 1573. pogubljen Ambroz Gubec, poznatiji pod imenom Matija, vođa neuspjele seljačke bune protiv feudalnog nasilja. Prema nekim zapisima, krvnici su ga vodili gradom i mučili, a zatim okrunili užarenom krunom i raščetvorili. Seljački bunt platilo je glavom oko 3000 ljudi, a mnogi su za kaznu osakaćeni. /jutarnji/ pogledati raniji zapis 'seljačka buna' na str 28. 1564. talijanski matematičar, fizičar i astronom, galilei galileo, rodio se u pisi 15. veljače 1564. u povodu njegove smrti (arcetri kraj firence, 8. siječnja 1642., objavljen je ovaj tekst na strani 24. 1911. hrvatski pjesnik, dječji pisac, prevoditelj grigor vitez rođen je u selu kosovac pokraj nove gradiške, 15. veljače 1911. bio je po zanimanju učitelj, kasnije zaposlen u ministarstvu prosvjete, a još kasnije obavljao je uredničke poslove, osobito dječjih izdanja u izdavačkoj kući 'mladost'. vitez je bio i prevoditelj s ruskog, francuskog i slovenskog jezika i urednik nekoliko antologija, zbornika i dječijih listova. iako se okušao u poeziji za odrasle, prve su mu poetske zbirke bile ukalupljene u socrealističku struju s pragmatizmom u temama iz proživljenog rata i bez veće umjetničke sugestivnosti. dječija literatura, od poezije, igrokaza, priča, crtica, bajki ... afirmirala ga je isključivo kao dječjig pjesnika. više puta je nagrađivan, a njegove su dječje pjesme prevođene na gotovo sve europske jezike. njegov osebujni pristup donio je nove sadržaje, likove, motive, izvanuobičajne odnose u okruženju ... što je bila prekretnica u segmentu cjeline hrvatske lirike - dječjoj poeziji. --- Prije Drugog svjetskog rata bio je učitelj, a poslije je radio u Ministarstvu prosvjete i kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Pisao je poeziju za djecu i odrasle ("Sto vukova", "Kad bi drveće hodalo", "Gdje priče rastu"), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića. Stihovi skladni i muzikalni, a svojim je pjesmama zbog aktualnosti i duhovitih poanti osvojio široki krug čitatelja. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: "Pjesme", "Naoružane ruže", "Povjerenje života" i "Kao lišće i trava". /Vikipedija/ 1874. 15. veljače 1874. godine u Gospiću je rođen Josip Bach, svestrani umjetnik, administrativac i organizator. Bach je kazališni velikan, koji je svojim znanjem, umjetničkom svestranošću i nadarenošću stvorio temelje modernom hrvatskom kazalištu. Nakon završetka Hrvatske dramatske škole odmah je angažiran i u nepune je četiri godine odigrao niz najrazličitijih uloga, pokazavši i zanimanje za režiju. Tada odlazi u Beč na jednogodišnju izobrazbu, gdje upoznaje tajne uzorne kazališne organizacije i administracije. Vrativši se iz Beča, posvetio se režiji kao prvi zagrebački profesionalni redatelj. No njegov se nemirni duh nije zadovoljio samo time. U međuvremenu obavlja poslove ravnatelja drame, otkriva mnoge pisce i otvara put prema karijeri velikom broju nadarenih glumaca i redatelja kojima kao nastavnik na glumačkoj školi prenosi svoja bogata iskustva. Zbog nesporazuma s Miroslavom Krležom Josip Bach bio je više od pola stoljeća prešućivan, a njegov rad omalovažavan. preneseni tekst |
- 23:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 14.02.
|
1923. 'naše malo misto' splitski novinar, kroničar i satiričar miljenko smoje, rođen je na današnji dan, 14. veljače 1923.osim što je ugodnim neoficijelnim i svakodnevno životnim tekstovima punio stranice dnevnika 'slobodna dalmacija', rado čitani tekstovi miljenka smoje i u formi putopisa i satiričnog opisa malog čoveka i dalmatinskih 'malih' i 'velih' mista, objedinjeni su u formi romana. nedavna repriza istoimenih serija požnjela su isto zanimanje auditorija (tv gledatelja) kao i u vrijeme premijernog predstavljanja. i bez obrira na vremensku distancu radnje, smoje govori o mentalitetu ljudi koje ne mogu promijeniti nužne političke promjene, skupi stanovi, automobili, vikendice ili odjeća poznatih svjetskih marki, jer ostaju bez obzira na sve - samo dalmatinci. 1899. hrvatski dirigent, glazbeni urednik dubrovačkog fetivala (između ostalih mnogobrojnih zaduženja) lovro pl. matačić, rođen je na sušaku 14. veljače 1899. njegovu biografiju je opisala suhoparni prikazom vikipedija, temeljitije je to urađeno u monografiji "libertas" u oivodu 40. obljetnice dubrovačkih ljetnih igara. tu je matačić zauzeo zasluženo mjesto, jer je "uspio ostvariti sa suvremenim instrumentima i verdijevskim lokalnim solistima" neke od čarobnih i neobično stilskih izvedbi starijih glazbenih remek djela. a ovo je zapisano u vikipediji: U Beču je studirao glasovir, orgulje i dirigiranje. Umjetničku karijeru započeo je kao korepetitor Opere u Kölnu, a zatim je dirigirao u Osijeku, Novom Sadu, Ljubljani, Beogradu, Rigi i Zagrebu. Godine 1933. ravnao je Bečkim simfoničarima, a 1939. u Parizu je postavio "Borisa Godunova". Nakon Drugog svjetskog rata djelovao je u Operama Skoplja, Rijeke i Ljubljane. Godine 1954. nastavio je međunarodnu karijeru (Dresden, Monako, Tokio, Beč, Rim, Berlin), a 1970. godine postao je šef dirigent Zagrebačke filharmonije. Najveći je hrvatski dirigent svih vremena, jedan od svjetski najštovanijih tumača Wagnerove i Brucknerove glazbe. U međuratnom razdoblju praizveo je niz djela naših autora. Privatno se bavio i pedagoškim radom, povremeno skladao (orkestralno djelo "Balada konfrontacija"). Ostavio je zakladu "Lovro i Lilly Matačić" koja pomaže mladim dirigentima. istina, nigdje se ovdje ne spominju 'dubrovačke ljetne igre', a ja mu baš zbog toga, dajem ovdje mjesto s posebnim poštovanjem. 1571. firentinski umjetnik, zlatar, medaljar, filigranist 16. stoljeća u doba baroka benvenuto cellini, umro je 14. veljače 1571. njegovo poprsje je i danas u firenzi na ponte vechiu, iako je malobrojno sačuvanom ostavštinom zadužio talijansku i svjetsku baštinu. ono po čemu će svatko prepoznati cellinijev rad je čuvena solijera u zlatu izrađena za francesca I. francuskog kralja (u vrijem dok je bio privatni zlatar i medaljer cosima medicija) Radio je u Firenci, Rimu i Parizu kao dvorski zlatar Cosima Medicija, papa i francuskog kralja Francoisea I. U djelu "Moj život" opisao je svoj buran život ispunjen ubojstvima, krađama, zavišću, bježanjem iz grada u grad i dugogodišnjim tamnovanjem, koje je važno kao dokumentacija za kulturu renesanse. Majstor je sitnih zlatarskih predmeta od kojih se malo sačuvalo. Harmonično spajanje likova i ukras čine ga prvim zlatarom njegova doba. Bavio se medaljastvom i izrađivao matrice za kovani novac. /Vikipedija/ meni je ostala u sijećanju cellinijeva skulptura na javnom trgu (loggia dei lanzi) u firenzi perzeja u bronci s minervinom glavom. 1779. james cook, engleski pomorac i istraživač umro je 14. veljače 1779. obavio je tri velika istraživačka poduhvata i otkrio do tad nepoznate zemlje i morske prolaze. o njemu sam pisala u povodu rođenja, na str. 4. |
- 23:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 13.02.
|
13. 02. 1945. Dresden Dresden (lužičkosrpski: Drježdźany; izvedenica od starolužičkosrpskog Drežďany za stanovnike močvara, odnosno bjelogoričnih šuma na močvarnim riječnim obalama; češki / hrvatski i općeslavenski naziv: Drážďany / Dražđane) je glavni grad njemačke savezne države Saske. Smjestio se sjeverozapadno od pobrđa Elbsandstein te sjeveroistočno od Rudne gore, na prijelazu gornjega u srednji tok rijeke Labe u Dresdenskom proširenju doline Labe. Sa nepunih pola milijuna stanovnika, odnosno gotovo 1,2 milijuna računajući cjelokupnu gradsku aglomeraciju, Dresden je jedno od glavnih gradskih središta na istoku Njemačke. DresdenNaseljen još od kamenog doba, a prvi put službeno spomenut 1206. godine, Dresden se kroz svoju dugu povijest razvio u kneževsku i potom rezidenciju saskih kraljeva te stoljećima plijenio pažnju svojim arhitektonskim, kulturnim i umjetničkim sjajem. Kontroverzno bombardiranje Dresdena u Drugome svjetskom ratu /na današnji dan 13. veljače 1945./ i 40-ak godina u sklopu DDR-a dramatično su promijenili izgled grada. Od ponovnog njemačkog ujedinjenja Dresden je značajno kulturno, gospodarsko i političko središte istočnoga dijela Njemačke. Osim toga on je i sastavni dio metropolitanskog područja Saski trokut koje broji više od 3,2 milijuna stanovnika. vikipedija 1787. dubrovački i svjetski znanstvenik, matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof, isusovac, ruđer josip bošković umro je u milanu 13. veljače 1787. životopis ruđera josipa boškovića nije nepoznanica i ono što spada u oficijelnu biografiju jednostavno se može naći na netu. zato ja ne pišem klasičnu biografiju (iako ću preuzeti i poneki dio iz ove ili druge standardizirane), već raspravljam pitanje, bolje kazati tvrdnje nekih diskutanata s foruma (index.hr) srpske provenijencije o tome, je li ruđer bošković bio srbin. dakle on, ruđe (rugierius, josephus boscovic u matičnoj knjizi krštenih; rerio giuseppe boscovic u djelima na talijanskom jeziku; roger joseph boscovic na francuskom), rođen je u dubrovniku, 26. svibnja 1711. godine, što samo po sebi ne bi ništa govorilo o njegovoj nacionalnosti, kao ni činjenica da je kršten kako stoji: "ljeta gospodnjeg 1711. dana 26. svibnja ja marin caroli župnik i sakrista krstio sam dijete rođeno 18. dana istoga od supruga nikole boškovića i pavle pokojnog bartolomea bettere, kojem je djetetu umjesto dominika bettere njegovog brata, i senta, supruga g. vincentija m. volati". dakle rođen je u nekadašnjoj ulici provaljenoj, koja se danas zove ulica ruđera boškovića. boškovićev otac nikola došao je u dubrovnik iz hercegovine kao maloljetni dječak za 'šegrta' (pomoćnika) trgovcu radi gleđeviću. orahov do, rodno mjesto ruđina oca, jedno je malo hercegovačko selo ponad naselja slano u dubrovačkom primorju, tik uz današnju granicu rh, a ondašnju granicu dubrovačke republike. selo je i 'danas' nastanjeno katoličkim življem. nema razloga vjerovati da nije bio isti sastav stanovništva toga malog siromašnog mjesta u ljutom kršu i prije 300 i više godina, kao uostalom i u drugim dijelovima zapadne hercegovine. malo je nikola bošković ostao u dubrovniku, tek toliko da svikne na drugačiju čeljad, pa koliko toliko i na posao, jer ga je gleđević ubrzo (svakako u statusu šegrta) poveo sa sobom u dubrovačku koloniju u novom pazaru u srbiji. tamo je odrastao, naradio se, obolio i na pragu starosti vratio se u dubrovnik. arhivski dokumenti iz 1690. daju dosta informacija o nikoli boškoviću kao čovjeku prijeke naravi kojima se bavilo sudsko vijeće republike u nekoliko navrata. po svemu sudeći nikola bošković vratio se u dubrovnik poslije velikog potresa 1677., ali koliko poslije, ne zna se. ono što se pretpostavlja za njega, usporedbom s drugim nekim slučajevima, moglo je biti u vrijeme kad se grad još nije ni približno oporavio od strašnog udesa koji je prorijedio stanovništvo i ostavio sirote i beskućnike. to je bilo i doba kad se iz redova bratovština stvaralo novo plemstvo, da bi se kako-tako održala aristokratska republika. svakako bošković nije primljen u redove senatora, iako je biološki minimum vlasteoskih obitelji tih godina dosegao demografsko dno. no to je bio i izravan povod njegove ženidbe, tj. udaje mlade sedamnaestogodišnje pavle, kćeri republičkog povjerenika bartolomea bettere za jednog osrednje imućnog obrtnika, stara i bolesna. u nedostatku odgovarajućih ženika, republika je oslobodila obveze međusobne (odgovarajuće) ženidbe i udaje samo između plemstvo, pa iz toga doba datiraju mnogi miješani brakovi plemstva i građanstva. tako je nikola bošković postao vlastelinski zet i to u uglednoj obitelji bettera, koja je republiku zadužila poduzetništvom i obnovom nakon katastrofe. želim samo kazati kako ženidbom nije ušao u neku sirotinjsku obitelj. mlada pavle bila je profinjena i za svoje vrijeme vrlo obrazovana djevojka (kao i ostale joj dvije sestre, koja se je služila latinskim jezikom). od koje je bolesti bošković bolovao nije poznato, nigdje se ne spominje. to je ostala tajna u obitelji koju ni jednom riječi ne spominju ni u privatnim pismima (sačuvanim) između anice i ruđera tijekom dugih godina. ono što se može razabrati iz te prepiske je sumorna atmosfera doma u kojoj je fizički dotrajavao njihov otac. iako star (za ondašnje pojmove, a osobito naspram mlađahnoj ženi) nikola bošković je bio otac osmero djece, od kojih je pet rođeno dok je ozbiljno bolovao (dvije sestre su nosile ime marija: jedna se je udala od 13 godina i to je jedino boškovićevo dijete koje je zasnovalo vlastitu obitelj; druga marija je postala dumna (časna sestra), te petero braće: božo koji je ostao s roditeljima, bartul, isusovac, ivan-dominik, dominikanac, petar je izvršio suicid, marko je umro u djetinjoj dobi i ruđer, isusovac, te najmlađa kći anica, koja je ostala uz majku (pavle bettera-bošković umrla je navršivši 100 godina). truhelka, koji je pisao o boškoviću («boškovićeva vita domestica») ili samo oni koji su njegove zabilješke tako iščitali (s. stojan: 'anica bošković', dubrovnik, hazu, 1999., str. 20), kalkuliraju da je nikola možda umro na sličan način kao i ruđer od patološke potištenosti, paranoidnih ideja na koja je došla i fizička bolest. da je nešto od toga bilo u genima može se zaključiti i po petrovom samoubojstvu u 23. godini života. zato njegova bolest ovijena velom šutnje ostavlja prostora svakojakim zaključcima. gdje su se rodila ostala boškovićeva djeca, nije poznato, jer najpoznatiji od njih ruđer i anica rođeni su u gradu u popaljenoj ulici, koja se strmo penje prema zidinama. iako nije bila u prvom redu kuća na stradunu bila mu je nadomak, pa s dvije funjestre (prozora) ili s balkona moglo se vidjeti stradun. bošković ju je kupio na dražbi 27. studenog 1705. i u nju uselio sa suprugom i petero djece. poznato je da su imali na 'konalu' jednu dosta oronulu kuću u kojoj su provodili dosta vremena, a to se doznaje iz prije spomenute prepiske anice s bratom ruđom. ruđer je bio đak isusovačke gimnazije 'na jezuitima' (jezuitska crkva) kao većina trgovačke djece, koju je napustio kao navršeni trinaestogodišnjak, kad je otpravljen iz kuće na daljnje obrazovanje u rim u onda čuveni collegium romanum. po završetku studija, djelovao je kao profesor matematike na studiju filozofije istog kolegija skoro dvadeset godina (1740-1760); na sveučilištu u pavii sljedećih pet godina, a na dvorskim školama u milanu još tri godine. ravnateljem optike francuske ratne mornarice ostaje osam godine od 1774-1782., kako navodi ivica martinović poznati boškovićolog ('ruđer bošković između marsa i venere', 2003. str. 18-19): »posljednji je u znamenitom nizu isusovačkih polihistora i središnja figura u rimskom krugu hrvatskih latinista. napisao je dvije statičke ekspertize o pukotinama na kupoli bazilike sv. petra (…) u razdoblju 1750-1752 s ch. maireom izmjerio duljinu stupnja meridijana rim-rimini i prikupio astronomske podatke za izradu prvog astronomskog zemljovida crkvene države, 1755. utemeljio zvjezdarnicu u breri (1765)». o stručnim i znanstvenim radovima ruđera boškovića ne mogu baš puno kazati broje se na više desetina, mogu samo prenijeti o tome nečiji tekst: najvažnija djela ruđera boškovića: trigonometriae sphaericae constructio (1737.); de aurora boreali (1738.); de novo telescopii usu ad objecta coelestia determinanda (1739.); de circulis oscillatorigus (1740.); de natura et usu infinitorum et infinite parvorum (1741.); de inaequalitate gravitatis in diversis terrae locis (1741); de annusi fixarum aberrationibus (1742.); problema mecanicum de solido maximae attractionis (1743.); de viribus vivis (1745.); de aestu maris (1747.); de lumine (1748.) i theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium (1758.). neke od njih sam imala u rukama, jer se čuvaju u dubrovniku. this graph was since 1763 called the boskovic curve (curva boscovichiana). bošković se okušao u nekoliko književnih vrsta, a prvijenac mu je bio dramski tekst pastirskih razgovora 'dialogo sull' aurora borale'. martinović piše da je ponajbolje svoje epigrame (a pisao je herojske poeme, spjevao i izdao niz prigodnica, ep) prepjevao je na talijanski jezik. «u posvetnici francuskom kralju luju xvi. pozdravio je slobodu američkog naroda 'philadelphia gaudet libera'» neizdana boškovićeva djela danas su u berkeleyu – 'bancroft library', ca, usa. Zbogom, more! (1762) Zbogom pučinski vali, granati, koralji, školjke! Pozdravljam jegulje kret, ljuskononosaca svijet. Zdravo Nereja kćeri! Tetido, zdravo s Doridom! Ne sviđa meni se val meku što zalijeva vlas. Zovu nas polja, brežuljci božice kojima glavu Krasi i zeleni list, kiti i gizdavi cvijet. Divit se nećemo njima; božica nama je ona Koja ih nadmaši sve kad i ne dotjera lik. (naslov originala: 'Un addio al mare', preveo i. martinović) ruđer (ruđe) bošković bio je isusovac do ukinuća reda 1773., a svećenik nakon 1773., polihistor, pjesnik, putopisac i dramatičar. imao je i francusko državljanstvo. dubrovačku republiku je zadužio rješavanjem mnogih sporova koji su prijetili njezinoj samostalnosti. umro je usamljen i pun pesimizma, pomračena uma (što sam već spomenula, a njegova bolest se već prije primijetili njegovi suradnici), 13. veljače 1787., ali od apcesa pluća. dubrovnik se odužio svom sugrađaninu koji je kao raguseo proslavio njegovo ime ma nekomercijalnoj osnovi. tako je u zidu katedrale pohranjeno njegovo srce, o čemu svjedoči natpis u kamenu. spomenuta rodna ulica zove se njegovim imenom kao i veliki trg ispred jezuita. ruđerova skulptura, rad ivana meštrovića i zaštitni znak instituta "ruđer bošković" hrvatska mu je odala počast 'institutom ruđer bošković' znanstveno istraživačkim centrom u zagrebu, ali i nazivom školskih ustanova. jedan krater na mjesecu promjera 46 km i dubine 1770 m nosi njegovo ime. --- Umro Franjo Rački 13. veljače - Na području povijesne znanosti, a i u javnom i političkom životu grada Zagreba i Hrvatske, Franjo Rački jedan je od najvažnijih ljudi 19. stoljeća. Rođen je u Fužinama u Gorskom kotaru 25. studenoga 1828. Školuje se u rodnome mjestu, zatim gimnaziju polazi u Rijeci i Varaždinu, a nakon završene gimnazije odlazi u senjsko sjemenište. Zatim u Beču studira teologiju. Ondje upoznaje Josipa Jurja Strossmayera s kojim ga do smrti veže nerazdruživo prijateljstvo. Godine 1852. zaredio se u Senju, a od 1857. predaje crkvenu povijest i kanonsko pravo na senjskome sjemeništu. Rački je u mladosti prihvatio ideje ilirskog pokreta, a nakon sloma revolucije 1848. i nakon uvođenja Bachova apsolutizma, zastupa ideju o južnoslavenskoj uzajamnosti, kao zajedničkom nastojanju susjednih južnoslavenskih naroda da se oslobode dominacije Pešte, Beča, Italije i Carigrada. Svoj povijesni rad Rački je počeo prikupljajući glagoljske listine po otocima te objavljujući djela o glagoljskoj crkvenoj književnosti i djelovanju Ćirila i Metoda. Na poticaj biskupa Strosssmayera i Ivana Kukuljevića godine 1857. otišao je u Rim kako bi se kao kanonik Zbora Svetog Jeronima posvetio proučavanju narodne povijesti. U Italiji pronalazi dragocjene izvore s pomoću kojih će postaviti temelje hrvatske medievalistike. Nakon pada Bachova apsolutizma vraća se kući 1860. te se počinje baviti politikom. U promijenjenim političkim uvjetima postaje jedan od prvaka Narodne stranke boreći se za što veću hrvatsku autonomiju i boreći se protiv ovisnosti o Beču i Pešti. Prihvaća također i dužnost školskoga nadzornika te pokreće list Književnik, prvi hrvatski znanstveni časopis za povijest i jezik, a zatim politička kulturna glasila Pozor, Obzor i Vienac. Istodobno piše niz znanstvenih djela. Velike kulture i erudicije, ali i energije, Rački će podnijeti najveći teret ostvarenja i osnivanja važnih kulturnih ustanova, kao što su Akademija, tada nazvana Jugoslavenska i Sveučilište u Zagrebu. Od dana osnivanja Rački je punih dvadeset godina predvodio Akademiju i kao njezin prvi čovjek stvorio je temelje njezina znanstvenoga rada. Pokrenuo je časopise Rad i Starine, potaknuo osnivanje knjižnice, arhiva i početak stvaranja velika Akademijina Rječnika. Odlučnu riječ imao je u Akademiji sve do smrti 13. veljače 1894. Iako je bio crkveni velikodostojnik, jednako kao i glavni mecena Akademije Strossmayer, Rački je rad Akademije usmjerio svjetovnim, humanističkim i prirodnim znanostima, stvorivši temelje najvažnije akademske ustanove u jugoistočnoj Europi. |
- 23:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 12.02.
|
1809. Američki predsjednik Abraham Lincoln, rođen 12. veljače 1809., stekao je povijesnu zaslugu što je ukinuo sramotno ropstvo i očuvao jedinstvo SAD-a. Poslije pobjede nad odcijepljenim Jugom smirivao je razbuktale strasti i osvetu čime je još više pridonio ujedinjenju dotad nesložne nacije. U danima slavlja 1865. Lincolnov je život prekinuo besmislen hitac jednog južnjačkog fanatika. /Jutarnji/ usporedbe gornji tekst prenosim bez intervencije upravo iz razloga što je abraham lincoln stekao zaslugu kao američki predsjednik koji je u 19. stoljeću ukinuo ropstvo. riječ je o jednoj zanimljivoj usporedbi, koju na ovom mjestu navodim: - dubrovačka republika je već 1416. ili skoro 400 godina prije amerike ukinula trgovinu robljem; - u vrijeme kad je kristofor kolumbo otkrio ameriku (12. listopada 1492.), dubrovačke je republika već imala svoj civilizacijski uspon poznat kao 'zlatni vijek dubrovnika'. naime, između 1436 i 1438. država je imala javnu vodovodnu mrežu, ne samo u dubrovniku (fontana onofria de la cave: velika, 1438; mala, 1440), već je vodovod došao i do mjesta trsteno (danas poznat kao arboretum). --- u povodu rođendana Abrahama Lincolna, napisa' ću jednu zanimljivost. Ako, doli napisano, ne odgovara ovon foju, slobodno isteri do kapi. Abraham Lincoln je izabran u Congres godine 1846. John F. Kennedy je izabran u Congres godine 1946. Abraham Lincoln je izabran za predsjednika Merike godine 1860. John F. Kennedy je izabran za predsjednika Merike godine 1960. Imena Lincoln i Kennedy su napisana sa 7 fonema iliti slova. Obadvojica predsjednika su bili borci za ljudska prava. Obadvojici predsjednika žene su izgubile dite za vrime stanovanja u Biloj kući. Oba predsjednika su ubijena u petak. Oba predsjednika su pogođena u glavu. Lincoln sekretarica se prezivala Kennedy. Kennedy sekretarica se prezivala Lincoln. Oba predsjednika su ubijena od ruke Južnjaka. Oba predsjednika su zamjenili predsjednici imena Johnson. Andrew Johnson, koji je zaminija Lincolna, rođen je 1808. Lyndon Johnson, koji je zaminija Kennedya, rođen je 1908. John Wilkes Booth, koji je ubija Lincolna, rođen je 1839. Lee Harvey Oswald, koji je ubija Kennedya, rođen je 1939. Obadvojica su poznata po tome ča imaju 3 imena. Obadvojica u svojin imenima imaju 15 slova. Lincoln je ubijen u kazalištu imena Ford. Kennedy je ubijen u autu imena Lincoln. J.W.Booth je biža' iz kazališta i uhvačen je u skladištu. L.H.Oswald je biža' iz skladišta i uhvačen je u kazalištu. Booth i Oswald su ubijeni prije suđenja. I na kraju: Šetemanu dan prije ubistva Lincoln je bija u gradu Monroe, Maryland. Šetemanu dan prije ubistva Kennedy je bija s Marilyn Monroe. More li ki 'vo objasniti? 1809. Gotovo je nemoguće pretjerati u isticanju važnosti sveukupnog Darwinova djela i njegovog utjecaja na civilizaciju i misao Zapada. Njegov “Postanak vrsta” (1859) bio je predmetom proučavanja i sporenja u proteklih 140 godina a bit će to sigurno i u budućnosti. Može se iznijeti mnogo dokaza da u moderno doba nije nitko tako duboko utjecao na ljudsku misao i na svjetonazor, na prirodnu znanost i sociologiju, na filozofiju, teologiju, pravo i književnost, na shvaćanje ljudskog društva i čovjekova mjesta u svijetu - kao Charles Darwin. /iz predgovora u knjizi 'Charles Darwin"/ britanski znanstvenik, utemeljitelj modernoj teoriji evolucije i razvijanja razvijanja svih oblika života tek procesom prirodne selekcije, charles robert darwin, rodio se 12. veljače 1809. potjecao je iz imučne obitelji engleske srednje klase. najprije je želio biti liječnik, ali je otjeran sa sveučilišta. drugo opredjeljenje za protestanskog svećenika počelo je uspješno dok nije došao u dodir s onodobno poznatim ljudima s područja geologije, odnosno prirodnih znanosti, koji su slučajno preusmjerili njegov profesionalni život u posve drugom pravcu. Nakon završenog studija na Cambridgeu 1831. godine u svojoj dvadesetdrugoj godini Darwin se, uglavnom na Henslow nagovor, ukrcao na brod HMS Beagle i pridružio se ekipi prirodoslovaca na znanstvenom putovanju po svijetu. Darwin je na tom putovanju dobio priliku da promatra geološke formacije koje su pronađene na različitim kontinentima i otocima kao i velik broj fosila i organizama. U svojim geološkim opservacijama Darwina je najviše impresionirao učinak koji su imale prirodne sile na zemljinu površinu. U to doba većina geologa zastupala je teoriju kako su pojedine vrste životinjskog i biljnog svijeta nastajale nezavisno jedna od druge, te da je svaka prošla kreacija uništena iznenadnom katastrofom, kao što je npr. potres ili svijanje zemljine površine. Prema toj teoriji posljednja katastrofa bila je ona povezana s Noinom arkom koja je izbrisala sve životne oblike osim onih koji su se ukrcali u Noinu arku. Ostali primjerci životnih oblika postali su fosili. Prema tom gledištu vrste, kreirane neovisno jedna od druge, nisu bile u mogućnosti mutirati što ih je činilo nepromjenjivim za sva vremena. revolucionarni preokret u dotad uvriježenom (iako naprednom mišljenju), izazvala je darwinova teorija na kojoj je radio 22 godine i u tijeku putovanja, a osobito nakon pvratka 1836. svoju teoriju o podrijetlu vrsta tiskao je najprije u novinama, a kao cjelovito djelo objavljena je 1859. godine pod naslovom 'postanak vrsta'. darwinova knjiga je zaprepastila svijet, ali se je cijela naklada prodala istoga dana i odmah je tiskano vovih 6 izdanja. bio je osporavan od znanstvenika, ali je najveće osporavanje teorije o postanku vrsta darwin doživio od crkve, jer je njegova teorija rušila biblijski mit o stvaranju svijeta i bila izravnim atakom na boga. Važnost Darwinova rada prepoznali su njegovi suvremenici te je Darwin izbaran u Kraljevsko društvo (Royal Society) 1839. godine i u Francusku akademiju znanosti (1878.). Odana mu je počast i mjestom pokopa u Westminster opatiji, nakon što je 19. travnja 1882. preminuo u mjestu Downe, grofovija Kent. (izvor) 1876. PRVI PATENT Pionir hrvatske telegrafije Ličanin Ferdinand Kovačević 12. veljače 1876. patentirao je pronalazak tzv. Dupleks veze koja je omogućila da se Morzeovi znakovi istodobno odašilju jednim vodom u suprotnim smjerovima. Patentna isprava, izdana u Beču pod brojem 4353, smatra se prvom u povijesti hrvatskog izumiteljstva. /jutarnji/ |
- 23:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 11.02.
|
1858. Djevojčica Bernarde Soubirous 11. veljače 1858. prvi je put posvjedočila da joj se u špilji blizu francuskog gradića Lourdesa ukazala Majka Božja. Mjesto ukazanja na kojem je 1876. sagrađena bazilika danas godišnje posjeti oko 5 milijuna hodočasnika. Bernarde je provela život kao redovnica u molitvi, a 1933. proglašena je sveticom. /jutarnji/ 1877. dramatičar, pripovjedač, esejist, kritičar, klasični filolog, lektor i dramaturg hnk u zagrebu milan ogrizović, rodio se u senju 11. veljače (negdje piše i 12. veljače) 1877. doktoriravši na pavićevu prijevodu 'razgovora ugodnog' kašića miošića djeluje kao profesor na glumačkoj školi i dramamaturg je hnk od 1920. do smrti. kako je bio mobiliziran u I. svjetskom ratu, djelovao je i u beogradu kao urednik 'beogradskih novina'; aktivni član i zastupnik hsp. no neću ovdje o njegovom dosta opsežnom književnom radu: od prvih pjesničkih uradaka, satiričkih tekstova, komedijama, novelama, libretima opera i uopće radu koji je nekako bio podređen kazalištu. međutim dramska ogrizovićeva etapa okrunjena je'hasanaginicom' dramom u 3 čina, praizvedenom u hnk 1909., a koje je jedno od najizvođenijih djela naših pozornica aktualna i danas. možda su uprovo zahvaljujući njoj u sjeni ostala druga njegova postignuća. koristeći se poznatom folklornom baladom kao predloškom *) s kombinacijom stihova i proze, ogrizović je oblikovao kompleksno djelo "što u sebi sadrži elemente bogato ornamentiraog orijentalističkog igrokaza, larmoajantne neoromantične priče o prkletim ljubavnicima koji se sjedinjuju tek u smrti, simbolističke drame o čežnji za višim, onostranim iskustvima, društvene drame u kojoj se sučeljavaju hasanagičina aristokratska sustegnutost i hasanagin plebejski vitalizam i, napokon, političke drame koja je u hrvatskoj snažno odjeknula nakon praizvedbe što se vremenski poklopila s vrhuncem aneksijske krize i radićevim zagovaranjem 'živog hrvatskog prava na bosnu i hercegovinu' ... (boris senker). nastavlja se *) Asanaginica (iz "Splitskog rukopisa", u vlasnosti Srećka Dujma Karamana) Što se bili u gori zelenoj? al su snizi, al su labutovi? da su snizi, već bi okopnili, labutovi već bi poletzli: ni su snizi, nit su labutovi, nego čator age Asan age. On boluje u ranami Ijutim; oblazi ga majka i sestrica, a Ijubovca od stida ne mogla. hasanaginica hrvatska je usmena balada, koja je nastala između 1646. i 49. u Imotskoj krajini i prepričavala se s koljena na koljeno po Imotskom i okolini, postojeći tako u usmenom obliku, dok je nije zapisao 1774. godine talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis nazivajući je "morlačka balada" (morlačka = ilirička). Prvi je put objavljena u njegovoj knjizi "Put po Dalmaciji" u Mletcima. Od tog su se trenutka počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim svjetskim jezicima. Veliki umovi toga vremena kao Johann Wolfgang Goethe (1775.), Walter Scott (1798.), Aleksandar Sergejevič Puškin (1835.), Adam Mickiewicz (1841.) samo su neka od imena koja su prevodila "Asanaginicu". Za "Asanaginicu" se s pravom može reći da je jedna od najljepših i najzadivljujućih balada, koja je ikad nastala. ostaci hasanagine kule iako je nepoznato što je u baladi istinito, a što dodano kroz 130 godina usmenog prenošenja, ostaje činjenica da su glavni likovi balade uistinu postojali: "Asan Arapović - Asan-aga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države Asanaginica - Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Asan-agina žena Beg Pintorović, brat Fatime Arapović u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se zbiva u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Asan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Asan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Asanagica sahranjena. Njen grob leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu". 1852. bokeljski kapetan i brodovlasnik rodom iz prčnja ivo visin (1806-1868 ), na današnji dan, 11. veljače 1852. otisnuo se na put oko svijeta svojim brodom spledindo, koji je trajao neprekidno sedam godina. cijela je boka prepuna priča o slavnim ljudima, pomorcima, trgovcima, brodovlasnicima, kapetanima ili, pak, o velikim pomorskim podhvatima, nesrećama, starom bogatstvu i običajima. stare kamene kuće (danas jedva vidljive od novosagrađenih betonskih višekatnica koje su promijenile vizuru ubavih primorskih gradića) s bijelim ili zelenim persijanama još čuvaju dašak tih vremena u materijalnim ili samo u duhovnim uspomenama iz prebogate prošlosti svojih predaka koji su slavu i bogatstvo stjecali 'bateći' more i oceane. jedan od bokeljskih pomoraca s najvećom pomorskom aurom bio je kapetan ivo visin bokeljski hrvat (iako ćete naći na podatak da je bio slaven), koji je svjetsku slavu stekao svojom plovidbom, svojim vlastitim brodom preko svih mora svijeta. rođen je u primorskom bokeljskom mjestu prčanj, starom pomorskom gnijezdu slavnih pomoraca, 3. studenog 1806. njegova je pomorska karijera otpočela sa svega 12 godina na jedrenjacima, gdje je počeo ploviti kao "mali" (sluga, poslužnik). kaže se da je završio školsko pomorsko obrazovanje i da je u trstu stekao kapetanski naslov. poslije višegodišnje plovidbe i solidne zarade visin naručuje u riječkom brodogradilištu 1850. godine jedrenjak tipa brik (dva jarbola i križi jedara, dužina 30 m, nosivost 311 tona nosivosti, opremljen s dva topa prema onodobnom običaju opreme svih trgovačkih brodova), kod poznatog brodograditelja andrije zanona. priča se kako je brod dobio ime 'splendido', jer mu je vlasnik ugledavši ga, oduševljeno uskliknuo: splendido! na put je krenuo iz komercijalnih razloga i oni su bili poticajem da kroz tih 7 godina plovidbe prevali 100 tisuća morskih milja na putu oko svijeta. za svoj podvig visin je bio odlikovan viteškim križem prvog reda i počasnom zastavom "merito navali" (zaslužni pomorci) austrougarske monarhije te imenovan počasnim građaninom trsta. |
- 22:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 10.02.
|
1890. ruski književnik, nobelovac, boris leonidovič pasternak, rodio se u moskvi 10. veljače 1890. Ruski književnik Boris Pasternak, rođen u Moskvi 10. veljače 1890., stekao je svjetski glas nezaboravnim romanom 'Doktor Živago'. Satkano od najljepših lirskih fragmenata na širokoj podlozi Oktobarske revolucije, to je djelo izazvalo tolik bijes sovjetskog režima da je Pasternak morao odbiti Nobelovu nagradu za književnost. /jutarnji/ pasternak je bio ruski pjesnik, romanopisac, novelist, koji se je u početku posvetio glazbi da bi se posve preorijentirao k' poeziji s vidljivim simbolističkim, a potom i futurističkim naklonostima. drži se kako je pasternak stvorio svoj vlastiti pjesnički stil: osobujne sintakse, eliptičnog jezika, neobičnih metafora i neočekivanih asocijacija. na tematiku 1. i 2. ruske revolucije pisao je poeme. ali je ipak u svjetskoj književnosi i običnom puku ostao poznat (manje po ' djetinjstvu ljuversove) po dramama na temu oktobrarske revolucije i romanu 'doktor živago' čemu je znatno doprinijela i ekranizacija, ali i rusko negiranje književnika. pasternac je bio i sjajni prevoditelj pa uz gruzinske pjesme tu su i njegovi prijevodi gethea i shakespearea. roman 'doktor živago' je po prvi put preveden i na hrvatski jezik, 2006., iako se prvi prijevod pasternakova romana na talijanski jezik dogodio iste 1957. godine. nobelovu nagradu pasternak nije primio. vidi: LINK 1674. hrvatski je jezikoslovac i leksikograf ivan belostenec (joannis bellosztenecz, ali između inih interpretacija prezimena i bellosztenëcz, kako piše na pretisku rječnika iz 1998., umro je u lepoglavi 10. veljače 1674. slici o pavlinu ivanu belostenecu, hrvatskom leksikografu i književniku podatke su pružili izvan domovine sačuvani ili poslije smrti nastali zapisi. tako se točno ne zna ni njegovo stvarno prezime, jer je i sam pisao na različite načine pa je u bibliografijama sačuvano više njihovih varijacija; ne zna se datum, ni točna godina ni mjesto rođenja pa se eliminacijom mnogorodnih podataka došlo do vjerojatnosti da je to bio varaždin između 1593/1595. nema potaka o autoru, djetinjstvu i ranoj mladosti prije stupanja u pavlinski red 1616. u lepoglavi. poznato je da je na studij filozofije pri bečkom jezuitskom kolegiju upisan 1618, a na teološke nauke u rimski collegium germanicum 1621., te da je prvu misu služio u lepoglavi 1627. belostanec je napredovao u redu od priora, kasnije definitor generalis i vicarius provincialis pavlinskog reda pa ga je služba vodila na razna područja pavlina posebno u istru. iako je pisao nabožnu poeziju, hrvatsku znanstvenu i kulturnu javnost zadužio je velikim dvojezičnim rječnikom poznatim kao gazofilacij gazophylacium, seu latino-illyiricorum onomatum aerarium (gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi); druga knjiga rječnika ima naslov gazophylacium illyrico-latinum. djelo je ostalo nedovršeno s oko 40.000 riječi na 2.000 stranica teksta. gazofilacij je važan i po tronarječnoj (kajkavsko-čakavsko-štokavskoj) jezičnoj koncepciji. rječnik su dovršili i za tisak priredili pavlini: orlović i mužar, a prvo izdanje objavljen je u zagrebu 1740. novo raritetno izdanje gazofilacija tiskano je krajem 90-tih 20. stoljeća čiji preslik hrbata imate na linku. |
- 22:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.02.2007., subota
VREMEPLOV 9.02.
|
1881. ruski je književnik, romanopisac, novelist i publicist, fjodor mihajlovič dostojevski umro je u petrogradu, 9. veljače 1881. o dostojevskom sam pisala poljedati: u moskvi je, 11. studenoga 1821. rođen fjodor mihajlovič dostojevski, ruski književnik, romanopisac, novelist i publicist. jedan od najznačajnijiih ruskih pisaca i pripovjedača (romanopisaca) 19. stoljeća. živio je kao profesionalni pisac i publicist; bio je pripadnikom socijalističko-utopističkoga kruga; osuđen na smrt pa pomilovan 1849.; prognan u sibir gdje je proboravio deset godina. tijek njegova života ostavio je duboke brazde iskazane kroz njegovo stvaralaštvo, ali isto tako i nesumnjiv utjecaj na kasnija pokoljenja pisaca (primjerice, proust, camus ...). dostojevski obrađuje (za razliku od drugih ruskih pisaca) građansku sredinu; priče su mu pune zapleta u vrlo složenoj galeriji likova. obično su likovi savjest tadašnjeg društva, čije je djelovanje usmjereno protestu, traženju načina da se to društvo izmijeni ili, pak, teže njegovom posvemašnjem uništenju. u najpoznatija djela dostojevskoga i nezaobilaznu literaturu spadaju: braća karamazovi; zločin i kazna; idiot ... ili iz wikipedije 1573. na današnji dan, 9. veljače 1573. konačno je ugušena seljačka buna, zapravo, ustanak seljaka protiv franja tahija i stranih plemića. vođa pobune ambroz gubec kasnije prozvan matija zajedno s još nekoliko seljaka suprostavio se je caru, tahiju i plemićima na čijim su se okruzima nalazili. buna je počela krajem siječnja te iste godine. ostali pobunjenici su brzo ušutkani, ali ne i gupčevi pobunjenici. Gupčevi pobunjenici u Hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. napala plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva, pružili su tako žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć. matija gubec je uhićen i okrutno pogubljen na markovom trgu u zagrebu, 14. veljače 1573. seljačku bunu je u romanu opisao august šenoa. vikipedija fotografija: oton iveković 1935. U dvorcu Gredice pokraj Zaboka 9. veljače 1935. umro je Ksaver Šandor Gjalski, majstor hrvatskog književnog realizma. S nostalgijom je opisivao staro šljivarsko plemstvo, ali i oštro kritizirao građansko društvo korupcije i karijerizma. Razočaran Jugoslavijom, Gjalski se potkraj života politički vratio hrvatskom državotvorstvu. /jutarnji/ pogledati pod 'vremeplov, 6.02.' |
- 07:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 8.02.
|
1587. škotska kraljica marija pogubljena je krvnikovom sjekirom, 8. veljače 1587. njezina polusestra elizabeta I. engleska kraljica držala ju je 19 godina u tamnici iz straha da joj katolička kraljica ne otme tron. legenda kazuje kako su se nakon pogubljenja marijine usne još 15 minuta micale u molitvi. 1879. Moreplovci su prvi otkrili da se lokalno vrijeme ne poklapa s onim u brodskom dnevniku. Sir Sandford Fleming zato je 8. veljače 1879. predložio podjelu svijeta na 24 vremenske zone. Već 1884. za nulti je meridijan odabran londonski Greenwich, a crta razgraničenja datuma postao je 180. meridijan na Pacifiku, gdje otočje Kiribati prvo slavi Novu godinu. /Jutarnji list/ 1828. francuski književnik, jedan od najznačajnijih predstavnika znanstvene fantastike jules verne, rodio se 8. veljače 1828. iako je pokušao stvarati kao dramatičar, svjetsku slavu je stekao utopijskim romanima za djecu i odrasle: 'pet tjedana u balonu', 'put oko svijeta za 80 dana' trilogijom: 'djeca kapetana granta'; 'dvadeset tisuća milja pod morma'; 'tajanstveni otok'. svojim je djelima verne otvarao poglede prema fantastičnom svijetu prirode koja su poslije potvrdila mnoga znastvena otkrića. tako je verne bio nešto poput vizionara budućnosti i popularizirao je nove i drugačije znanstvene poglede. link 1858. hrvatski prozaist - novelist, pjesnik i polemičar, diplomirani inžinjer šumarstva, josip kozarac, rođen je u vinkovcime, 8. veljače 1858. u književnost je potpunije uveo slavoniju i njezine probleme s osobitom pažnjom koju je posvetio njezinim društvenim i ekonomskim pitanjima, prodoru kapitalizma u slavonska sela i refleksije na patrijarhalni način života. idejni i unutrašnji (duševni) sukobi u ljudima u to prelomno doba bili su izvorom njegovog književnog opusa. kozarca smatraju programskim književnikom koji postavlja određenu temu i do kraja je rješava (primjerice, 'mrtvi kapitali' i dr). u novelama koje su nastale kao rezultat neposrednog života i tragične slavonske stvarnosti, kozarac snažno oslikava novo društveno stanje u kojoj su likovi zbunjeni i izgubljeni: 'slavonska šuma', 'tena', ... kozarac se također okušao u pjesništvu i kao pisac komedija. vidi! |
- 07:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 7.02.
|
1752. dubrovački liječnik, književnik i prevoditelj đuro hidža - georgius higia, rođen je u dubrovniku 7. veljače 1752. pogledati! đuro hidža (georgius higgia), dubrovački pjesnik i prevoditelj, bolonjski student medicine i filozofije, umro je na današnji dan, 27. listopada 1833. u dubrovniku gdje se vratio nakon studija djelovao je kao liječnik, a osobito higijeničar. književni opus mu je mnogo veći od publiciranog pa je rukopisna baština ovog humaniste i (dijelom) petrarkiste u arhivima samostanske knjižnice mala braća i znanstvene knjižnice u dubrovniku. pisao je na 'svježem i sočnom narodnom govoru' (slavica stojan). iako je najviše nejgovih radova na hrvatskom, on je jednako pisao stihove i na talijanskom i latinskom jeziku. ista autorica zaključuje: "Hidžina poezija vezana je za ljude i događaje njegova vremena ... neujednačenih estetskih vrijednosti, ona se uzdiže iznad prosjeka hrvatske poezije ..." umro je u malom mjestu zaton kraj dubrovnika. pogledati! 1812. engleski pripovjedač i romanopisac, pripadnik viktorijanske ere engleske književnosti, zanimljiva ličnost koja je proživjela težak životni put koji je našao odraz u njegovim djelima, charles dickens, rodio se 7. veljače 1812. rođen, a kao pisac plodan u razdoblju privrednog razvitka engleske 19. stoljeća, sve negativnosti koje je uz boljitak donijelo to doba, dickens je koristio u svojim književnim djelima. "Iscrpnija stilska tehnika opisa pejzaža, gradske periferije, obiteljskih interieura te samih likova, a zatim širi sociološki interes za život ljudi, bili su vrlo izraziti faktori Dickensova stvaralaštva, koji su ne samo u Englesoj nego i u evropskim književnostima izvšili znatno jačanje tendencije u smjeru novih književnih pravaca realizma i naturalizma" (tvrtko čubelić). u prvom svom djelu,a u humorističoj maniri, dickens je oslikao englesko društvo prije industrijalizacije ('posmrtni spisi picwickova kluba'), ali svjetska slava pripala mu je s djelima 'oliwer twist', 'david copperfield' i 'veliko očekivanje', posvećenih prikazu života i razvoju dječaka. razumjevanje dječje psihe i poniranje u nju do neslućenih dubina uz topli i nenamješteni humanizam stvorili su zaokruženu poetičnu sliku uz to što su i velika književna postignuća. pogledati! |
- 07:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VREMEPLOV 6.02.
|
1461. Odiljam se Odiljam se, moja vilo, Bog da nam bude u družbu; Plač i suze i moju tužbu da bi znala, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo. Pokle ti je služba mila koju ti sam ja činio, A sad te sam ucvilio, ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se…. Putovaje, uzdihaje iz srdačcem svaki danak, A na oči moje sanak da t’ne priđe moja vilo! Odiljam se…. Sila mi je putovati; oh, gorka je moja srjeća Od svijeh tuga ma najveća, da bi znala, moja vilo! Odiljam se…. Ne uzdam se u dni kratke da te viđu, srce moje, Koje ostavljam da je tvoje; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se… Ako drumak pomanjkaje ter te život moj ne vidi, Srce moje ne slobodi; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se… Neka srce ne zabludi da ne bude drugoj služit, A s tobom se ne razdružit; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se…. Ja ti dadoh vjeru moju do života da te služim, A po smrti da te združim; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se…. Govori se: pravi sluga i tko bude vjeran biti Uvijek neće izgubiti, tko se bude potruditi. Odiljam se, moja vilo. Oh, kako ja, moja vilo, Odiljam se a ne vijem komu ostavljam ličce bilo. dubrovački pjesnik 15. stoljeća; suvremenik marka marulića, pjesnik koji je ušao u povijest hrvatske književnosti jer je kroz svoje je pjesničko djelo ispisao temeljno ostvarenje hrvatskoga jezičnoga izraza u obliku koji je stoljećima kasnije postao hrvatskim književnim jezikom, džore držić, stric komediografa marina držića i rekror crkve sv. spasa u dubrovniku, rodio se na današnji dan 6. veljače 1461. (umro u osvit 16. stoljeća). bio je predstavnik dubrovačkog književnog centra, zastupnik trubadurskog stila u ljubavnoj poeziji kojom se je približio narodnoj pjesmi ne samo rječnikom već i metaforom, tonom i pojedinim slikovitim izrazima. koristio se bugaršticom što je evidentno u jednoj od najljepših njegovih ljubavnih pjesama 'odiljam se' (postirana na vrhu). Džore Držić (Dubrovnik, 6. veljače 1461. - Dubrovnik, 26. rujna 1501.), hrvatski pjesnik (izvor: vikipedija) 1935. dopuna teksta (autor idman) Ksaver Šandor Gjalski rođen je 26. listopada 1854. godine u Gredicama, u Hrvatskom zagorju, a umro 6. veljače 1935. (wikipedia kaže 9. veljače) godine u istome mjestu. O najhrvatskijem književniku Ksaveru Šandoru Gjalskom A. G. Matoš, uz čije je uzglavlje, kada je umro, nađen roman Pod starim krovovima pisao je: On je prijelazan tip i otud njegova umjetnička univerzalnost. Njegova umjetnost je psihološka kao Leskovarova, realistična kao Kumičićeva, historijska i romantična kao Šenoina, patriotska i satirična kao Kovačićeva. U tim riječima sadržana je bit književne pojave Gjalskoga koji je djelatno ujedinio dva razdoblja, realizam i modernu, koji je u književnost ušao sa Starima, a postao jednim od vođa Mladih. Gjalski je rođen u Hrvatskom zagorju u vlastelinskoj obitelji. Proživio je tamo već dio života, a rodni mu je kraj bio stalno stvaralačko nadahnuće. Školovao se u Varaždinu i Zagrebu, gdje je već u gimnaziji postao član, najprije tajnog, a potom i javnog društva Vijenac. Mnogo kasnije, 1903., u posljednjoj godini izlaženja slavnoga književnog časopisa Vijenac bit će, uz Milivoja Dežmana, njegov urednik. Nakon školovanja na Prvoslovnoj akademiji niz godina službovao je u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Sisku i Sušaku. U mirovinu je otišao 1898. No pisati nije prestao. Od prve pripovijesti Illustrissimus Battorych, objavljene 1884., koja mu je donijela slavu, do Diljem doma 1899. nastala su njegova najznamenitija djela, romani U noći, Janko Berislavić, Tri pripovijesti bez naslova, Radmilović, Bijedne priče, Đurđica Agićeva, Pod starim krovovima. Želio je prikazati život zagorskih plemića i tako iznijeti hrvatsku dušu. Bio je zapravo svjedok i kroničar propadanja svoje klase, njezin kritičar i elegičar. Slikao je malograđansku sredinu koja nije marila za kulturne vrednote, pitao se o smislu književnosti, bavio se neskladom između intelektualaca-individue i društvene sredine kojoj se ne može prilagoditi. Živeći dugo i u burnim povijesnim vremenima, Gjalski nije mogao pobjeći političkom angažmanu. U mladosti je bio gorljivi pravaš, poslije je postao strossmayerovac. Godine 1906. biran je za zastupnika u Hrvatskom, a potom i u Ugarsko-hrvatskom saboru u Pešti. Obnašao je i dužnost velikog župana Zagrebačke županije. Prosuđujući literarnu vrijednost Ksavera Šandora Gjalskog, suvremeni i kasniji kritici zvali su ga Turgenjevom hrvatske novele, europejcem u hrvatskoj književnosti i Homerom Hrvatskoga zagorja. |